Paradoks prava nasilja

U nedjeljno prijepodne stižemo u dvoranu krcatu ljudima. Podsjeća na nedjeljno skupljanje u crkvama. Ovdje nije misa, ovdje su konstelacije. Konstelacije vodi stariji gospodin. Ima studente. Oni promatraju, pomažu i uče kroz njegov rad.

Na poziv sam otišla tamo. Jedna gospođa koja duže vrijeme posjećuje ta događanja i sudjeluje kao resurs me pozvala da odem vidjeti kako funkcionira. Meni to nije prvi susret sa "Konstelacijama". Davnih godina sam već imala iskustva i radove po ovoj "tehnici". Riječ tehnika stavljam pod navodnike, jer sve što radimo mi i prirodno radimo i događa se. Kada to nešto netko izdvoji i stavi u neke okvire, nazovemo to tehnikom, načinom.

Mnogi već znaju za ovaj način rada. Čini se da ga donio B. Hellinger ili točnije popularizirao još dok je bio crkveni čovjek, ali to dvoje nije baš išlo ruku pod ruku iz kojekojeg razloga. Hagioterapija neobično "podsjeća" na istu stvar, no sa religioznim okvirom. Kao i inače u svakom društvu, okruženju i vremenu, taj način iscjeljenja ili uvođenje rada i harmonije, uočen u plemenima Afrike, donesen je natrag u opticaj. U Africi je uspio ostati nezatrt nakon svih hegemonijskih otrovanja "civilizacije i napretka", na radost mnogih koji su pomoću, čini se, tog načina, a koji je dio većeg sustava, uspješno počeli dosezati do skrivenih ili pogubljenih informacija. Informacije su to koje su još uvijek tu, u polju oko nas. Kao i svaki odaslani radio signal u prostor, koji ne staje ako ne naiđe na prepreku, već nastavlja dalje i dalje u okruženje ili svemir, kako nazivamo okruženje oko ove naše planete.

Kako je koji učenik učio, a kažu da Hellinger baš nikad nije ima učenike kako to mi danas razumijevamo učenje i učenike, tako je unosio ono nešto svoje. I tako, religija unosi svoje, priroda svoje, a ljudi svoje. Kako postoji vanjski sustav, tako postoji i unutarnji, u nama. I mi imamo svoju strukturu, svoju hijerarhiju iako je moguće uopće nismo svjesni. Ona svejedno radi. Sjetite se samo negativnih obrazaca mišljenja koji ubijaju svaki atom snage i veselja... Eto. Kad većina kaže da je nešto u redu, onda se to smatra normalnim iako nije zdravo, čak što više!

Kako god, svako toliko moguće je promijeniti strukturu, u nekom dijelu bar. Kao što se kompletno izmijene stanice u našem tijelu kroz niz godina, tako je moguće promijeniti i softvere u našem umu. Da, što su stariji, to se teže mijenjaju. Katkad.

Na nedjeljnom događanju uočih što je konstelator unio u svoj rad. Nije mi se svidjelo. A ni njemu se nije svidjelo to što sam vidjela. Ljutilo ga je i smetalo. Nije mi bilo ugodno u grupi sljedbenika. Nisu mi se svidjele šale koje relativiziraju patnje ljudi, niti njegovo nadmetanje sa mladim muškarcem. Sasvim nepotrebno osramoćivanje kroz šalu. Davno je jedna moja kolegica sa propedeutike naglasila: kao što znamo, u svakoj šali ima malo šale, a puno istine. Šale su opasne, pa zato dvorska luda može, zato jer je luda, ismijavati kralja. No radi se ipak o regulaciji sustava. O ventilu.

Paradoks prava nasilja je u tome što oni koji trpe nasilje na njega pristaju jer "vole" svog nasilnika. Ja to nikako ne bih nazvala ljubavlju, no ako većina to tako naziva, imaju pravo to tako i doživjeti. Imaju pravo i trpjeti posljedice. Meni se učinilo sasvim nepotrebnim. Ali, kada je trampa u pitanju i kada je ljudima nejasno da za pošteno plaćen rad ne trebaju trpjeti ponižavanja, obrecavanja i preuzimanje "prava" da za njih bude postavljen sistem, prema tuđem nahođenju, onda ih treba pustiti da nauče onako kako mogu. To je često spor način, desetljećima dug. No, svatko ima pravo na svoj način. Odreći se odgovornosti idući za grupom i prebacujući ju na nekoga tko valjda zna bolje, nikad nije baš dobro prošlo.

Jedna poznanica, koja je bila uvjerena da je nasilje ok, jer ona voli svoje nasilnike, je jednako prakticirala i oko sebe, smatrajući da ima pravo na to. Religija joj je to pravo dala, ne ne treba nam religija za to, može poslužiti bilo koji okvir. Glad recimo. Glad za bilo čime. Moći, novcem, ljubavlju, poštovanjem, privrženošću, pripadanjem... Stara priča, stari sistem se vrti u nedogled. Ako nemaš, otmi ili zabrani.

Prirodna kretanja i sloboda inteligencije tijela će kod životinja i ljudi izbaciti traumu sama od sebe. Nije čudo da je ples u srednjem vijeku smatran đavoljim poslom, a ukočenost i statičnost uzvišenom. Pa kako se te nijanse itekako mogu pobrkati iz potrebe za moći i skrivanjem mehanizama oslobađanja, pitam se, što biste rekli, ima li smisla nekoga na silu osloboditi?

Skokovi u razvoju su teški, uglavnom. Izazivaju bolove koji se mogu pobrkati sa lošim bolovima. Mnogi bi htjeli znati, ali ne bi htjeli muku učenja. Smatram pak, da je bolje izabrati svjesno i namjerno da trebamo učiniti trud i napor učenja, pa imati više izbora. Ima i ljudi koji smatraju da je ok tako kako jest, čak se ponose time što ništa ne uče i uvijek ostaju isti. Pa eto, za glupost i intelektualnu regresiju je potrebno puno kukavičluka. Može se gledati i kao uživanje u ne činjenju nečega. Slobodu od napora. Na kraju atrofira nešto ili netko. I onda opet treba pomoć. Ili ne?

Kada vas oni koji vas vole hrane strahom, razmislite o kategoriji ljubavi. Iliti ljubav i nasilje u nekim skupinama idu zajedno. U nekima ne idu. I ne, nemojmo red i strukturu miješati sa nasiljem, zabranom kretanja, izolacijom i otuđenjem. Zar zbilja je važnije preživjeti od nepoznatog zla pa umirati od posljedica straha i uvjetovane ljubavi, koja to nije? Od nedostatka boljega i ne znanja za bolje, katkad radimo trampe jer mislimo da moramo. A, ne moramo. Od jakog pojedinca nastaje jak kolektiv, a ne od slabića koji se skrivaju iza nasilja jer drugačije ne mogu dobiti ono što žele. Jer misle da ne mogu. Pa to biva istinom.