Fenomen čekanja do kraja

N

a rubu izdržljivosti, taman prije nego svisnemo...

Postoji taj trend koji se iznova svako toliko ponavlja u radu s ljudima: pomoć se traži tek kad okolnosti, nakupljeni problemi i dugotrajni pritisci postanu neizdrživi. Tek kad sve ode niz brdo, psihički i fizički se dospije u sanje teškog močvarno mulja, tek tada je dovoljno loše da se može tražiti pomoć.

Ne zato što ne znaju da postoji, ne zato što im nije dostupna, ne zato jer im to netko može zabraniti i ne zato jer im to država ionako neće priuštiti, nego zato što ih vlastiti život, simptomi i težina svega nakupljenog jednostavno baš moraju pritisnu do točke pucanja. Tada tijelo, psiha ili odnosi popuštaju... i tek tada se izgovori: “Ne mogu više.”

Ovaj članak govori o tome zašto ljudi čekaju da dođu do krajnjih granica, zašto pomoć ne traže ranije i koje su posljedice tog čekanja.

Fenomen čekanja do kraja

Mnogi ljudi žive dugo na rubu izdržljivosti, ali to sebi ne priznaju. Funkcioniraju. Rade. Brinu o drugima. Iznutra, međutim, nose stalnu napetost, umor, tihu tjeskobu ili osjećaj da nešto nije u redu. No, dok god se još nekako može, pomoć se ne traži.

Često se u nutrini svoga uma misli nešto poput: “Nije još tako strašno, ima ljudi kojima je gore, izdržat ću još malo, proći će samo od sebe ili vrijeme će to nekako riješiti...”

Po toj logici, pomoć dolazi tek kad više nema izbora i treba početi Sizifa izvlačiti iz duboke jame, a tek onda gurati uz brijeg. Skupa sa kuglom koje se teško odriče. Jako teško!

Zašto ljudi ne traže pomoć ranije?

1. Normalizacija patnje je broj jedan u Hrvata, a i šire.

Mnogi su odrasli uz poruku da je trpljenje normalno. Umor, pritisak i unutarnji nemir postaju uobičajeno stanje. Kad je patnja dugotrajna, prestaje se doživljavati kao signal – postaje pozadina života.

2. Identitet „jakog“

Ljudi se često identificiraju s ulogom onoga koji može, drži, nosi i rješava kako god zna i umije. Traženje pomoći doživljava se kao slabost ili poraz. Paradoksalno, upravo oni koji su najsnažniji najdulje čekaju. Normalno. Jer da nije pukli bi ranije.

3. Strah od onoga što bi se moglo otvoriti

Ako se zaustavim i pogledam unutra – što ću pronaći? Strah od potisnutih emocija, tuge, bijesa ili praznine često je jači od trenutne boli. Ili, tko zna što mogu o sebi grozno otkriti!?Lakše je nastaviti gurati nego riskirati susret sa sobom.

4. Iluzija kontrole

Postoji uvjerenje da će se stvari same posložiti ako se još malo potrudiš. Ta iluzija kontrole drži ljude u kroničnom naporu, dok stvarni kapacitet polako nestaje. Snaga se topi kao snijeg prije proljeća.

5. Nedostatak sigurnog prostora

Mnogi nikada nisu iskusili pomoć koja je istinski sigurna, nenametljiva i stabilna. Ako je prijašnje iskustvo bilo neshvaćanje, umanjivanje ili forsiranje, prirodno je da se pomoć izbjegava. Često i drugi iz okoline nenamjerno opstruiraju traženje pomoći lažnom podrškom i štetno usmjerenom motivacijom.

Što se događa kada se čeka do rasula?

Kad se pomoć traži tek na rubu izdržljivosti, cijena je visoka!

Pomoć je potrebna kao hitna usred požara, a požar nije ni stao.

1. Tijelo plaća račun

Dugotrajno ignoriranje unutarnjih signala često završava kroz tijelo: kronični umor, upale, hormonalni poremećaji, anksioznost, nesanica, pad imuniteta, migrene, čudni bolovi, alergije... Tijelo preuzima ono što svijest nije htjela čuti.

2. Emocionalni sustav gubi fleksibilnost

Umjesto postupnog rasterećenja, dolazi do naglog sloma: panični napadi, emocionalna otupjelost, osjećaj gubitka identiteta, bezvoljnost, depresija ili potpune preplavljenosti do suicidalnosti.

3. Odnosi pucaju

Kad netko dugo živi na rubu, strpljenje nestaje. Dolazi do povlačenja, konflikata ili potpunog prekida odnosa. Ljudi oko nas često prvi osjete da nešto nije u redu. Nekada reagiraju, nekada ne. Nekada je to primjerena podržavajuća reakcija, a nekad dodatno optuživanje i opterećenje. Ovo drugo je puno češće, na žalost, pa temperature sukoba rastu brzo.

4. Oporavak traje duže

Što se kasnije pomoć potraži, to je proces povratka sporiji i slojevitiji. Ne zato što je nemoguć, nego zato što se razgradilo više slojeva nego što je bilo potrebno. Štete i oštećenja su često strukturalno veće i dublje. Kod svakoga je različito.

Što bi značilo tražiti pomoć ranije?

Tražiti pomoć ranije ne znači dramatizirati i biti slabić. To znači:

prepoznati signale prije nego postanu simptomi, reagirati dok još postoji kapacitet, učiti slušati sebe bez potrebe za krizom, poduzeti korake kada je moguće lakše i brže posložiti stvari.

Rani rad nije slabost. To je inteligencija sustava. Lakše je okopati malu gredicu, nego cijelu njivu. Kampanjci, promijenite pristup!

Pitanje koje mijenja smjer, umjesto pitanja: “Je li već dovoljno loše da tražim pomoć?”, možda je korisnije pitati: “Kako bi moj život izgledao kad ne bih morao/la doći do ruba da bih se zaustavio/la?”

Pomoć ne mora biti posljednja opcija. Može biti svjestan izbor – prije nego što cijeli sustav kaže: dosta, sad ću te baciti u krevet, zamutit ću ti um, umorit ću te do kraja...

Sljedeće pitanje je: "Koliko moram patiti, koliko problema imati, koliko mi teško mora biti da smijem sebi dopustiti tražiti pomoć i koliko mi je to nelagodno?"

Imam još sjajnih pitanja za vas koja će vam otkriti toliko toga o vama da ćete se pitati zašto sebe niste otkrili bar prije deset godina... Dobro je početi... kada? Pa, bilo kada, a najbolje: sada.

Kampanjci mogu pričekati još koju godinu da riješe nelagodu od odlaganja, a mogu odmah. Ako im ne treba više.