Zašto su neki roditelji toksični?

Zašto su neki roditelji toksični? Zato jer su njihovi bili to isto...?

Toksično roditeljstvo, u pravilu, ne nastaje iz „zle namjere“, ali proizvodi objektivno štetne posljedice po psihološki razvoj djeteta.

Ključni problem nije u pojedinačnim pogreškama, već u strukturnom obrascu odnosa koji sustavno narušava djetetov osjećaj sigurnosti, identiteta i autonomije.

Najčešći psihološki i neurobiološki razlozi zbog kojih roditelji postaju toksični...

1. Nerazriješene traume roditelja

Roditelji koji nisu obradili vlastite traume često: projiciraju strahove na dijete, reagiraju iz obrane, a ne iz prisutnosti i... ne razlikuju prošlost od sadašnjosti. Ovo ne znači da ne razumiju da je nešto bilo prije, a da je nešto sada, već da reagiraju iz svojih iskustava iz prošlosti, odnosno, neuravnoteženih emocionalnih stanja i zamućene slike o stvarnosti.

Dijete tada postaje okidač, a ne osoba. Roditelj ne reagira na dijete kakvo jest, nego na vlastite neintegrirane i neprocesuirane doživljaje iz djetinjstva. Ako su o njima pričali prijateljima ili partnerima višekratno, to ne znači da su ih adekvatno procesuirali (česta zabluda).

Posljedica:

➡️ dijete živi u emocionalno nepredvidivom okruženju ili u stalnoj tenziji, vječno pokušavajući pronaći načine ponašanja koja će udovoljiti kako bi izbjegli neugodnosti, kažnjavanja, agresiju...

➡️ razvija hipervigilanciju i kroničnu anksioznost, te hrpe simptoma kao što su, nesigurnost, nespretnost, loši uspjesi, loše navike, defokusiranost, loše pamćenje, sramežljivost, povlačenje, ponašanje koje je neprihvatljivo i štetno za njih, kompenzacije...

2. Emocionalna nezrelost i nesanirana traumatiziranost

Emocionalno nezreo roditelj: ne regulira vlastite emocije, jer nema svijest da može, nema načine i strategije, te traži od djeteta da ga umiruje, te katkad doživljava djetetovu autonomiju kao prijetnju.

Takav roditelj ne može podnijeti: svoju i tuđu frustraciju, djetetovu ljutnju, djetetovu odvojenost, njegovo kritičko mišljenje, izražavanje i komuniciranje emocija.

Zato često koristi: krivnju, ucjene, posramljivanje, strah, manipulaciju, pasivnu agresiju, ekonomsko sankcioniranje ili nagrade, prijetnje djetetu ili članovima obitelji i drugima.

Dijete posljedično prisilno preuzima ulogu odraslog – dolazi do parentifikacije...

3. Narcističke i granične crte ličnosti (kontinuum)

Toksičnost često leži na spektru: narcističkih, graničnih i antisocijalnih crta ličnosti.

To ne znači nužno dijagnozu, ali uključuje: potrebu za kontrolom, nedostatak empatije i instrumentalizaciju djeteta. Dijete nije subjekt, nego: izvor potvrde, produžetak identiteta, regulator roditeljeve slike o sebi ili željene slike o sebi, željene stvarnosti.

Otpor djeteta doživljava se kao izdaja i u pravilu se kažnjava ozbiljnim posljedicama po dijete i druge članove obitelji.

4. Neuspješan proces separacije i individuacije

Zdravo roditeljstvo podrazumijeva da roditelj: tolerira djetetovu različitost, potiče samostalnost i prihvaća gubitak kontrole. Odrastanje i samostalno kritičko mišljenje, te razvoj vlastitih preferencija i različito emocinalno doživljavanje svijeta i drugih je prirodan razvoj... No, toksični roditelji to ne mogu.

Djetetova autonomija kod njih izaziva: ljubomoru, bijes i sabotiranje.

Zato roditelj: umanjuje djetetove uspjehe, sije sumnju i održava ovisnost.

5. Korištenje straha kao regulacijskog alata

Umjesto sigurnosti, roditelj koristi: prijetnje, katastrofične scenarije, emocionalnu i drugu vrstu ucjena

Neurobiološki: dijete ostaje u kroničnoj aktivaciji, razvija se trajno povišen kortizol, smanjuje se osjećaj unutarnje sigurnosti...

To ostavlja dugoročne posljedice: anksioznost, somatske tegobe, teškoće u odnosima gotovo na svim razinama.

6. Identifikacija s ulogom žrtve ili moći

Neki roditelji: ostaju identificirani s vlastitom žrtvom, ili s ulogom moći koju nikad nisu imali.

Dijete tada služi kao: dokaz patnje ili poligon za kontrolu.

U oba slučaja, dijete nema pravo biti dijete.

7. Generacijski prijenos obrazaca

Toksičnost se često prenosi: nesvjesno, automatski i bez propitivanja. Roditelj ponavlja ono što poznaje, čak i kad je to štetno i za njega i za dijete.

Bez svjesnog rada – obrazac se nastavlja...

8. Zašto „ljubav“ ne poništava štetu

Roditelj može: voljeti, imati dobre namjere, ponekad biti brižan i istovremeno: biti emocionalno i psihički štetan. Ljubav bez sigurnosti, granica i empatije nije zaštitni faktor. Raspline se kao magla pred orkanom.

Toksično roditeljstvo nije pitanje moralne osude, već razumijevanja mehanizama koji će u nekom trenutku zaustaviti prijenos dalje i zaustavljanje širenja štete.

Jer, dijete: nije odgovorno za roditeljeve rane, nema zadatak popravljati roditelja, ima pravo na odvajanje i odrastanje na svim razinama.

Prepoznavanje toksičnosti nije izdaja, već prvi čin psihološke zrelosti. Tada se ne možemo nadati da ćemo biti drugačiji, bolji i savjesniji jer smo "dali sve od sebe" već odgovorno, odraslo i zrelo poduzeti korake te mijenjati vlastite strukture na vlastito zadovoljstvo i na dobrobit sviju oko nas, a pogotovo onih koji tek dolaze u naše živote.