Djeca u eksperimentu

Djeca su kao mali štakorčići u eksperimentu, kao i odrasli. Kada se opiru ili kažu da im nije dobro, da su bolesni, na to nitko ne obraća pažnju kao na nešto bitno, već potiskuje, odguruje i odbacuje. Poruka je: to je nevažno, tako je svima, moraš to zanemariti, prihvatiti kao normalno, a i: ti nisi normalna osoba ako to tako ne shvaćaš.

Pa, iako je svima, manje više tako, to ne znači da će svi reći: stanite, zašli smo na pogrešan put, jer se oni koji vode tim putem drže kao da je to apsolutno ok. I jest, njima je to ok, jer po njih nema posljedica. Jesu li njihovi bližnji i djeca pod istim uvjetima i pritiscima? Nisu. Pa naravno da nisu. Za njih je rezervirana uloga mirnog promatrača i igranje igre na sasvim drugom levelu. Odatle se upravlja, muze, šiša i piša po onima dolje.

Oni u sredini vide i znaju koliko ovi dolje daju, a ovi gore uzimaju, i biraju... Na koju će stranu, iako već jesu, na trećoj su strani. Prije ili kasnije prijeđu na gornji level ili se odmetnu, ali to su rijetki. Od rijetkih rijetki uspiju naći prostor u kojem će ih ostaviti na miru i zaboraviti na njih.

Štakorčići trče sve brže i brže pokušavajući zadovoljiti standarde koji im se konstantno nameću, ljestvica se stalno podiže i planovi realizacije su konstantno u usponu. Izdržljiviji su slavljeni kao pobjednici, ali i razapeti kad padnu na drugo ili treće mjesto. Prvi će ih razapeti bližnji, pa oni sami sebe, a onda i okolina. Rijetko do gotovo nikad su bližnji zbili redove i napravili obrambeni štit, zatvoreni krug oko paloga, kako bi se na njihovoj snazi i zaštiti oporavio, regrupirao i restrukturirao, te izašao oplemenjen. Velika je to rijetkost, da još nikoga takvog nisam upoznala.

Možemo pretpostaviti da je to zbog prirode mog posla. Logično je da ja saniram oštećenja i držim polje oko ranjene i ugrožene osobe dok se ne oporavi. No, nije to zbog toga. To je zato jer toga u biti nema. Znate, uostalom, kako je nasilje programirano... Možda neki ne znaju, pa evo: ponovit će se, samo nekad u slabijem ili drugačijem, malo mekšem obliku, i to je bolja opcija. Druga je, da će se razviti i kreativno postati još gora. To se zove razvoj, svejedno što je u negativnom polju. Ovo je teško za gledati i vidjeti, većini. Štoviše, usmjeravaju se da ne vide i kada im je točno pred očima. To je fina hipnoza. I sa ugrađenim zabranama. Pa, kada mi netko kaže da se boji hipnoze, progresije ili regresije kako bi pronašao skrivene ključeve svoje duše, ne znam što bih prvo, smijala se ili plakala. Plijala ili smakala.

Pa, uglavnom kažem samo suhu činjenicu, koju i drugi koji vode ponavljaju: u transu si gotovo stalno, hipnoza ili samohipnoza je u tijeku ionako. Mi samo dehipnotiziramo svjesne ili one koji se nekako još nisu predali, one koji osjećaju da od nekud dolazi neki svježi zrak, iako ne vide točno mjesto. Nekako ipak primijete da je nešto drugačije, pa kada se ponovi nekoliko puta, prestanu sumnjati u vlastiti um i okrenu sumnju prema onima koji ju odašilje, što nesvjesno, što namjerno i svjesno. I tada, za njih kreće tihi bijeg. Više o tome u sljedećem nastavku.

Ah, da, naši štakorčići... Oni će pokazivati sve više grešaka i poremećaja, no, ne brinem se. Upravitelji će već naći neku supstancu kojom će ih osposobiti za osnovne funkcije. Većina će oduševljeno pljeskati. Spašeni smo! Jer, svijet se ionako vrti dalje...