EMDR je alat za odmrzavanje

Što je taj EMDR, kako to izgleda, funkcionira i za što je dobar?

Često ljudi pitaju pitanja koja mogu pokriti samo dio priče o alatu koji, bez pretjerivanja, mnogima: život znači.

Iako u radu ovom tehnikom pristupamo najčešće kroz vizualni kanal (uvjet je da vidimo ili da smo vidjeli u trenutcima koje obrađujemo), ili kinestetičkim kanalom, pokrit ćemo zapravo, prije ili kasnije sva osjetila koja imamo, bili mi toga svjesni ili ne.

Ljudi često nemaju osnovna znanja o sebi i kako funkcioniraju. Mislim ovdje na fizičke sastavnice tijela ili na osnovno razumijevanje o tome koje kanale koriste u percepciji svijeta, obradi informacija iz okoline ili svoje unutarnje sadržaje poput misli, uvjerenja, programa ili sržnih vrijednosti, srtnih potreba koje još uvijek nisu zadovoljene niti kako to učiniti.

To ih ipak neće spriječiti da uspješno obradimo traume, kojih također mogu biti sasvim nesvjesni, ali će zato primjećivati simptome, za koje isto tako mogu razviti "sljepilo". Što manje znanja i svijesti o sebi, što manje informiranosti, to će više simptoma i teškoća biti. Ta jednadžba je jasna.

Kod ljudi koji su svjesni da nešto nije u redu, iako je "vrijeme trebalo učiniti svoje" će biti svakojakih identifikacija problema, u pravilu uviđanja simptoma, a vrlo rijetko uzroka samog, pa evo nekih starih primjera:

1. “Razumijem da je gotovo, ali tijelo reagira kao da nije.

Klijentica nakon prekida veze, racionalno svjesna da je priča završila, ali bi je svaki susret s bivšim partnerom “prebacio” u tjeskobu, stezanje u pleksusu i drhtavicu u rukama pa se bavila neko vrijeme simptomima, na što je otišlo puno vremena, no kako pretragama nije nalazila "uzrok" fizičkim simptomima zaključila je da je uzrok vjerojatno psihosomatski.

Nakon nekoliko EMDR sesija osjećaj tjeskobe i pritiska u tijelu se smirio, situacije susreta više nisu pokretale paniku i mogla je komunicirati sasvim normalno bez unutarnjeg kolapsa. Umjesto toga počeo se pojavljivati osjećaj donošenja vlastitog izbora i osjećaj stabilnog centra. Nije se promijenila situacija izvana — promijenila se biologija reakcije.

2. “Sve znam u glavi, ali se zamrznem kada treba djelovati, kada trebam reći, i sav se spetljam.”

Perfekcionistički tip klijenta, briljantan u analizi, ali bi na poslu ili u osobnim projektima ulazio u “freeze”. Nazivamo to smrzavanjem. Kao kad se smrzne slika na ekranu: pa je uslijedilo odgađanje, prepravljanje, nemogućnost povlačenja poteza. Kroz EMDR smo došli do starog iskustva recitiranja pjesmice pred roditeljima gdje je bilo sigurnije “ne pogriješiti” nego “biti vidljiv”. Nakon procesa se prvo smanjio strah od greške, a pojavio se spontaniji pokret prema akciji, više energije u tijelu, puno manje unutarnjeg negativnog kritičkog glasa i najbitnije: osjećaj uživanja u projektima i faktor neke nove radosti dovršavanja zamišljenih ciljeva. Pogriješiti više nije bilo "pogriješiti", već nešto što se lako ispravi i ide lagano dalje.

3. “Sitnice me izbace iz takta više nego bi trebale.”

Stariji gospodin s kroničnim osjećajem napetosti, koji se trudi djelovati regulirano iako se vidi da se jako trudi i, usput, želi instant rješenje po principu "nešto mi kažite pa da to riješimo i gotovo". Okidači su bili vrlo mali: ton glasa, prekid u razgovoru, kratka poruka bez emotikona, nečije držanje, previše ljudi, premalo ljudi... Nakon EMDR-a: živčani sustav više nije interpretirao neutralne situacije kao prijetnje, došla je neka nova emocionalna širina, stabilnost u komunikaciji, sposobnost da prvo vidi činjenice, a ne scenarije koje si je vrtio u glavi. Napetost je naučio od oca koristiti kao normalno stanje postojanja kada si odrastao. Nikada to nije doveo u pitanje, funkciju niti svrhu, već je to bez imalo promišljanja jednostavno prekopirao jer se "to tako radi kad si veliki". Bilo je i nekih zdravstvenih simptoma kao posljedica. No, kad smo stalno "nabrijani" tijelo i um nauče na to i lako pogurnu polugicu koja upali iritaciju na najjače.

4. “Dijete u meni reagira umjesto mene odraslog”

Klijentica koja je odrasla u kaotičnom okruženju — danas uspješna, obrazovana, funkcionalna — ali uvjerena da je “preosjetljiva”. EMDR joj je pomogao detronizirati reakciju djeteta iz prošlosti iz pozicije glavnog operatera živčanog sustava. Nakon integracije:

pojavila se sposobnost postavljanja granica bez krivnje, strah od konflikta se smanjio, “preosjetljivost” se pokazala kao fino podešena percepcija, a ne mana. Dijete u njoj se kasnije pojavljivalo u kreativnim situacijama, te postalo vrlo koristan resurs u radu, ali i u svrhu izbacivanja nejasnih uzroka napetosti i stresa. U djetinjstvu je bila kritizirana kada bi se zaigrano i opušteno vladala kako i priliči djetetu. Potisnula je spontane radosne porive i kretnje kako bi izbjegla kritiku i bijes roditelja. Kada je dopustila djetetu da se pojavi u dogovorenim aktivnostima stvari su se presložile na iznenađujuće i neočekivano korisne i pozitivne načine.

5. “Tijelo reagira, ali nemam priču.”

Klijent bez jasno verbalizirane traume, ali s jakim tjelesnim reakcijama: grlo stisnuto, pritisak u prsima, "kamen" u želucu, kronično budno stanje, te malo pretjerane važnosti za jednu skupinu stanovništva. Kroz EMDR je obradio mnoge mikro-traume iz djetinjstva koje nisu bile dramatične, ali su bile česte i relativizirane— što je često važnije. Rezultat: pad simpatičke aktivacije, lakša respiracija, bolji san, osjećaj da “više nije vječno na oprezu”, pa čak "danima potpuno zaboravi na staro društvo".

Ovo nisu “čudesni primjeri”, nego realni profili ljudi koji godinama uredno funkcioniraju izvana, ali još uvijek "nose" informacije i tijelo koje reagira na staru verziju svijeta.

Ako želiš, možeš se i ti riješiti starih neznanih i znanih tereta!

Torba postane jako teška tek kad ju spustimo nakon dugog nošenja. U odsustvu težine -spoznamo lakoću.