Ministarstvo za usamljenost: ideja koja je promijenila Britaniju – i pitanje koje Hrvatska još izbjegava

Usamljenost više nije privatna slabost. Nije ni osobni neuspjeh.

U nekim zemljama ona je prepoznata kao društveni i javnozdravstveni problem.

Ujedinjeno Kraljevstvo je 2018. učinilo nešto što je u tom trenutku zvučalo gotovo nevjerojatno: osnovalo je ministarsku funkciju zaduženu isključivo za borbu protiv usamljenosti.

Ne za ekonomiju.

Ne za obranu.

Nego – za ono što tiho razara ljude iznutra.

Kako je uopće došlo do toga?

Pa, sve je započelo tragično.

Britanska zastupnica Jo Cox, poznata po svom radu s ranjivim skupinama i zajednicama, ubijena je 2016. godine. Nakon njezine smrti, kolege iz svih političkih opcija nastavili su rad koji je započela – istraživanje usamljenosti kao problema koji povezuje mentalno zdravlje, fizičke bolesti, socijalnu isključenost i raspad zajednica.

Podaci su bili poražavajući: više od 9 milijuna ljudi u UK-u redovito se osjećalo duboko usamljeno.

I tada je država rekla nešto vrlo rijetko i vrlo hrabro prema našim standardima:

“Ovo nije samo osobni problem. Ovo je odgovornost društva.”

Što znači “ministar za usamljenost”?

To nije ministar koji ljudima govori da se “više druže” ili da se obitelji trebaju brinuti za svoje članove, prebacujući time sav teret i odgovornost na druge.

To je uloga koja povezuje zdravstvo, lokalne zajednice, obrazovanje, civilni sektor i politiku.

Ciljevi su bili jasni: prepoznati usamljenost kao rizični faktor za zdravlje, jednako ozbiljan kao pušenje ili pretilost, te omogućiti liječnicima da pacijente, umjesto samo lijekova, upućuju na zajednicu, aktivnosti i ljudski kontakt, te mjeriti usamljenost u službenim statistikama (jer ono što se ne mjeri – ne postoji - jel da...pod tepih),jačati lokalne inicijative, male zajednice i međuljudske veze!

Drugim riječima: vratiti ljudima osjećaj da nisu sami u sustavu koji ih je zaboravio.

Zašto je ovo važno baš za Hrvatsku?

Jer Hrvatska je puna ljudi koji: žive sami, ali nikad o tome ne govore.

Rade, funkcioniraju, a iznutra su iscrpljeni i prazni!

Imaju obitelj, ali nemaju osjećaj povezanosti!!

Stide se priznati da im je teško – jer “drugi imaju gore situacije”.

Usamljenost kod nas često nosi etiketu:

“Šuti, budi zahvalan, ne dramatiziraj.”

A cijena te šutnje su:

anksioznost

depresija

kronične bolesti

ovisnosti

emocionalna otuđenost i tisuću nus pojava...

Ministarstvo za usamljenost nije slabost države.

To je znak zrelosti društva.

To je poruka da: ljudska povezanost nije luksuz, a mentalno zdravlje nije privatni hir.

briga ne mora doći tek kad sve pukne

Britanija nije “riješila” usamljenost.

Ali ju je izvukla iz sjene.

I to je bio prvi, ključni korak.

Možda pravo pitanje za Hrvatsku nije:

> “Trebamo li ministarstvo za usamljenost?”

Nego:

> Koliko još ljudi mora u tišini nositi teret prije nego priznamo da problem postoji?

Jer društvo koje se usudi pogledati usamljenost u oči

– ne slabi.

Ono ozdravljuje.