Možda nisi “tupav”, možda si traumatiziran

Možda nisi “tupav”, možda si traumatiziran... rekoh poznaniku koji se požalio na neko stanje koje primjećuje kod sebe zadnjih par godina.

Jeste li ikad razmišljali ili se informirali kako traume utječu na inteligenciju, kreativnost i sposobnost fokusa općenito?

Premisa je ovo koju rijetko tko izgovori naglas. “Ne mogu se skoncentrirati… Nisam dovoljno pametan… Ne mogu ništa završiti… Nisam kreativan kao drugi, njima nekako kao da baš ide od ruke, a ja sam nekako... zakrčen, tupav!"

Ove rečenice zvuče kao dijagnoze osobnih mana. No, često su zapravo posljedica neuralnih adaptacija na stres i traumu — ne manjak inteligencije!

Trauma ne znači da ubrajamo samo velike i očigledno dramatične događaje.

Svaki dugotrajni pritisak (uznemireni roditelji, nepredvidiva okolina, stalno kritiziranje, nesigurnost, strah, emocionalna zanemarenost i slično) se može oblikovati u traumu. Tako se razvijaju pažnja, kreativnost i kognitivna regulacija na nekim poljuljanim temeljima ili bivaju potpuno zakrčene. Kao soba zakrčena stvarima koje su smetnja, pa katkad sadržavaju čak i toksične elemente koji konstantno truju.

Inteligencija nije samo IQ – trauma utječe i na druge “oblike pameti”.

Kad govorimo o inteligenciji, obično mislimo na IQ jer smo to zapamtili kao sinonim za "pamet". Uho nije glava, pa tako ni "pamet" nije samo neki broj. U neuropsihologiji razlikujemo najmanje tri važne komponente "pameti":

fluidna inteligencija – sposobnost rješavanja novih problema

kristalizirana inteligencija – znanje i iskustvo

funkcionalna inteligencija – sposobnost korištenja znanja u stvarnosti

Vidite, trauma najčešće ne uništava IQ, ali radi nešto perfidnije:

• usporava pristup resursima (ne možeš doći do onoga što znaš jer je negdje kao skriveno, a jasno se sjećaš da su te sposobnosti prije bile tu) pa imate dojam da ste oglupili

• ometa radnu memoriju (teže je držati informacije “u glavi”, sustav je nekako trom, zamoren, misli bježe posvuda) pa ne možete jasno misliti

• smanjuje fleksibilnost (brže se ide u preživljavanje, sporije u rješenja, a to znači da je sistem pod udarom, oštećen i nema energije i mogućnosti za išta drugo) pa se to ogleda u otežanom radu i mogućnosti obrane, argumentiranja, kvalitetnog i kreativnog rada

Dakle, osoba može biti iznimno inteligentna, ali njezin kognitivni “kanal” stalno prekida survival-mod. Kada se često pali sustav za preživljavanje to izaziva zamor na svim razinama.

Kreativnost – zašto neki traumatizirani ljudi eksplodiraju stvaralaštvom, a drugi “zapinju”?

Trauma ima dvije potpuno različite putanje kad govorimo o kreativnosti: recimo da je prva putanja A: kreativnost se pojavi kao kanal za regulaciju sustava. Mnogi umjetnici, inovatori i mislioci imaju povijest traume kao i bilo tko drugi. Razlog zašto to uspijeva je jednostavan: kreativno stvaranje otvara prolaz emociji koju tijelo ne može regulirati drugačije. Kreativnost u tom slučaju postaje: ventil, reorganizacija kaosa i način izgradnje smisla iza svega. Ovdje trauma ne smanjuje kreativnost — ona je pogonsko gorivo.

Putanja B bi bila drugačija: kreativnost je kao iza zatvorenih vrata. Kod nekih ljudi trauma radi suprotno: ubija igru, maštu i slobodu. Razlog nije nedostatak talenta, nego neurofiziologija — kod ovog tipa ljudi kreativnost zahtijeva sigurnost, pa kad je mozak u “preživljavanju”: frontalni režanj gubi prioritet, a amigdala preuzima komandu, te originalnost pada jer je strah zahvatio veliki dio osobe.

Drugim riječima: ako sustav radi na sprječavanju katastrofe, nema resursa za stvaranje novoga.

Fokus i složenost su kao luksuz kada mozak bira preživljavanje umjesto performansa.

Trauma izravno napada tri kognitivna područja zadužena za sposobnost fokusiranja:

radnu memoriju, selektivnu pažnju i izvršne funkcije. Ova tri elementa odlučuju možeš li:

pratiti proces, možeš li završiti zadatak, organizirati korake ili držati kompleksnost.

Kada trauma mozgu šalje poruku: “Ne troši energiju na složenost, samo ostani siguran...” to će značiti da stres i trauma ne proizvode "glupost", nego strateško pojednostavljivanje - jer mora.

Kada stres prelazi u traumu, a trauma u kroničnu kognitivnu blokadu imamo konkretnog posla dok ne vratimo prvobitno stanje, a iz ove pozicije ljudi često duboko povjeruju da je to nemoguća misija.

Ako je stres kratkotrajan, mozak se oporavlja brže i lakše, pa to gotovo i ne zamijetimo kao bitnu epizodu. Ali ako je dugotrajan: kortizol oštećuje hipokampus (tu je pamćenje), upalni procesi će remetiti neuroprijenose, prefrontalni korteks gubi funkcionalnu snagu, pa imamo ovakve rezultate: “ne mogu se sjetiti”, “ne mogu započeti”, “ne mogu dovršiti”, “ne mogu se organizirati”, “ne mogu se smiriti”, “ne mogu se fokusirati bez stresa”...

I ovdje dolazimo do bitne točke: mnogi odrasli misle da imaju poremećaj pažnje, a zapravo imaju poremećaj sigurnosti. Ovo sam već nebrojeno puta ustanovila u radu sa ljudima koji nisu znali što im je, pa su prigrlili dijagnozu i ostali kod toga misleći da je to zapečaćeno. Napominjem da ima slučajeva kada je to prenešeno stanje, nesvjesno naučeno somatski od drugih.

Što se događa kad se trauma obradi?

Kad se uklone slojevi survival-programiranja, događa se zanimljiv fenomen: kapacitet za fokus raste, kapacitet za složenost raste, kreativnost se vraća, ideje teku, misao se produbljuje, emocionalna i kognitivna preciznost se integriraju i ljudi to konkretno osjete u radu i snalaženju svim životnim situacijama.

To je razlog zašto ljudi često dožive kao da im se osobnost promijenila i kao da su sad konkretno "pametniji" pa se sami sebi čude kao da se radi o čaroliji, i to zvuči često kao: “Nisam znao da sam zapravo ovako pametan, kreativan, sposoban... osjećam se čvrsto, ispravno, nekako skroz bistro...” Nisu oni to postali — to su oduvijek bili, samo im je sustav bio zaključan, blokiran.

Pojavljuje se tu i jedan paradoks: trauma smanjuje kvantitetu, ali često produbljuje kvalitetu. Trauma često smanjuje brzinu i efikasnost, ali povećava dubinu opažanja. To je jedna nijansa koja vrijedi spomenuti jer takvi ljudi često primjećuju nijanse, razmišljaju kompleksno, osjećaju dublje, povezuju naizgled nepovezive fenomene, pronalaze originalna rješenja, primjećuju nijanse i shvaćaju do tada skrivene mehanizme. To nije slučajnost. Trauma uči mozak: “obrati pažnju na detalje jer ti život ovisi o tome”.

Kasnije to postaje dar — ali tek kad više ne služi preživljavanju...

Možemo zaključiti da moj poznanik možda nije manje inteligentan, nego previše adaptiran na bol.

Trauma ne smanjuje vrijednost čovjeka. Ona mijenja raspodjelu resursa.

Ako je sustav naučio: čuvati se, predvidjeti opasnost, regulirati bol, biti hipervigilantan (pretjerana budnost i raspršenost misli i pažnje), onda nije imao luksuz biti: razigran (važan prostor za oporavak), fokusiran, slobodan, kreativan (iznalaženje rješenja), inovativan

Ali te funkcije nisu nestale. One su samo čekale sigurnost. I zato je mora rečenica zapravo vrlo točna: Možda nisi tupav. Možda si traumatiziran. I je, traumatiziran je. Konačno izlazi iz otpora i samoopstrukcije i počinje sa terapijom za ozbiljno :)

Možda nisi tupav. Možda si traumatiziran...