"Rekao mi je… i odonda je sve nekako puklo."

Nije vikao. Nije udario šakom o stol. Nije napravio ništa od onih znakova koji bi drugima olakšali prepoznavanje da se događa nešto ozbiljno. Rekao je to gotovo usput, kao konstataciju, kao da iznosi vrijeme, temperaturu ili stanje na cesti:

“Ti si nesposobna. Glupa. Od tebe nikad ništa neće biti. Zauvijek ćeš ostati jadna, sjebana i beskorisna.”

Ton mu je bio stabilan, čist, bez emocije. I zato ju je pogodilo još dublje.

Prvo je počelo u trbuhu. Kao rupa. Dah se zaledio. Zatim grlo — kao da se suzilo na promjer slamke. Oči su ostale suhe, ali pogled se stisnuo. U tom trenutku joj se činilo da čuje vlastiti otkucaj srca. A onda — tišina. On je nastavio nešto objašnjavati, o “realnosti”, o tome kako je “samo iskren”, o tome da “nije htio povrijediti, ali eto, netko ti to mora reći”.

I nešto se u njoj tada prelomilo, ali ne na način na koji ljudi zamišljaju da bi sigurno reagirali promatrajući iz sigurne udaljenosti. Nije to bio trenutak pobune. Bio je to trenutak mikro-kolapsa... Kada se tijelo sruši, a život se nastavi. Nekako sve dalje teče, a kao da je stalo u onom trenutku.

U sljedećim danima počele su se nizati stvari koje se ne bi povezale na prvu sa tamo tom "jednom rečenicom".

Prvo je prestala slati prijave za posao koje je do tada slala redovito. Rekla je sebi da “ne želi gubiti vrijeme”, ali zapravo je osjećala da nema što ponuditi. Zatim je počela odgađati male obaveze — povrat poziva, odgovaranje na poruke, slanje dokumenta. Sve je imalo težinu.

Nakon toga je počela izbjegavati društvo. Tvrdeći da joj treba mir, ali zapravo se bojala da će drugi vidjeti ono što je sada ona vidjela u sebi. Ogromnu hladnu rupu koju nije imala čime zatvoriti. Samopouzdanje nije nestalo preko noći — iscurilo je, kao da je netko otvorio ventil za koji do tada nije ni znao da postoji.

Kako se destrukcija uvuče kroz sitnice...

Partner nije savjetovao da prestane sa ičime. Nije joj zabranio ništa. Bio je “podržavajući”.

Ali, to je bio onaj tip podrške koji se daje samo za one akcije koje služe njemu.

Ako bi kuhala → divio se.

Ako bi mu rješavala papirologiju → hvalio ju je pred drugima.

Ako bi mu organizirala svakodnevicu → govorio je da ne zna što bi bez nje.

No, čim bi ušla u nešto svoje — bez koristi za njega — postao bi neutralan, pa pasivno podrugljiv, sarkastičan, vrlo nervozan, pa s vremenom samo: nevidljiv.

Tako se godinama, malo po malo, stvorila struktura u kojoj je najviše pažnje, nježnosti i potvrde dobivala kada je bila korisna.

Ne kada je bila živa, ambiciozna, radoznala ili hrabra.

A onda su došle rečenice koje mijenjaju arhitekturu živčanog sustava. To su one rečenice koje ulaze direktno u identitet, kao snajperski metak: “Ti ne znaš.” “Ti ne možeš.” “Tebi to nije u krvi.” “Tvoje ambicije su smiješne.” I najopasnija od svih: “Ja to govorim jer te volim i želim ti dobro.”

To je trenutak u kojem se gaslighting pretvara u nešto dublje: dresuru.

Što se dogodilo nakon tog dana? Nakon onog “ti si glupa, nesposobna i beskorisna” počeli su se pojavljivati simptomi koji su izgledali nepovezano: pad seksualne želje, gubitak energije ujutro, anksioznost prije odlaska iz kuće, strah da će “upasti u neugodnost”, sumnja u odluke, potreba da traži mišljenje i dopuštenje, osjećaj da mora opravdati svaku kupnju, potreba da se smanji i sklupča, osjećaj da ne zna što želi, nema svrhu...

Tek kasnije je shvatila — to je bio trenutak u kojem se samopercepcija slomila, a nije se slomila jer je bila slaba već zato što je tim rečenicama još jednom "potvrđeno" ono što je već godinama suptilno ugrađivano.

Kada je došla u rad, rekla je samo: “Ne znam više tko sam i gdje je nestala ona verzija mene koja je mogla sve i to s energijom i veseljem.” I, ne, nismo se bavile “pozitivnim mišljenjem” niti afirmacijama, ni suludim preuzimanjem odgovornosti za sve što joj se u životu dogodilo, nismo ni samo prekoračile i krenule dalje preko ruševina nje i njenog života. Radile smo ono što se radi kada dubinski razumijete traumu, a ne lijepite na nju "flastere" sa cvjetićima, slikicama anđela i prskate se cvjetnim vodama za blaženstvo i iscjeljenje.

Koristile smo kombinaciju tehnika i načina za povrat kapaciteta i sigurnosti tijela i živčanog sustava, tehnike za obradu ponižavanja i gaslightinga, učenja uočavanja strukture obrazaca,

načine osvještavanja unutarnjeg i vanjskog govora da se vidi gdje se identitet urušava u rečenicama, sistemski rad da se vidi korist sustava od njenog urušavanja, te još ponešto...

Nije bilo naglog skoka u sekundi, nego povrat vlasništva nad sobom. Prvo smo vratile samopouzdanje na prijašnji nivo. Onda smo ga dizale na nivo na kojem nikada prije nije bila. No, ono što je najvažnije: taj nivo je bio realan, utemeljen na postignućima, a ne prazni napuhani ego ( koji zvuči otprilike ovako: ja znam da znam i mogu iako nisam nikada ni pokušao, ali bi sigurno mogao i znao samo da sam bio u prilici).

A što se dogodilo s partnerom?

Ono što nasilnici najviše ne podnose je kada osoba opet vidi vlastitu vrijednost. Njega je počelo nervirati što više ne traži dopuštenje ni mišljenje za sve. Što se više ne pravda za svoje potrebe, planove i želje. Što se ne ispričava za svoj prostor, za disanje, mišljenje i opuštenost. Tada je postalo očigledno i jasno: on nije želio ženu partnera kroz život. On je želio resurs, alat i objekt.

Ova priča nije rijetka. Nije čak ni ekstremna. Najopasnije manipulacije nisu dramatične — one su stabilne, tihe i dosljedne.

Najveća laž koju žrtva povjeruje nije: “On je u pravu.”, nego: “Možda ja nisam toliko vrijedna.” Sve to se može ispraviti — ali ne površinski, ne ljubaznim beskonačnim razgovorima i objašnjavanjima, dakle - ne pričom koga ta priča uopće ne zanima — nego radom na oporavku živčanog sustava, identitetu i samovrednovanju temeljenom na stvarnosti

.