Tragedija i mir

Mir održava živom osjetljivost na tragediju; i vidi tragediju kao živog čimbenika koji uvjerava svijet da teži finoći izvan izblijedjele razine okolnih činjenica.

Svaka je tragedija razotkrivanje ideala: - Što je moglo biti, a nije bilo: Što može biti.

Tragedija nije bila uzaludna. Unutarnji osjećaj koji pripada ovom shvaćanju služenja tragediji jest mir - pročišćenje emocija.

Iz knjige Pravda, ljubav i mudrost, voljenog Grahama Barnesa. Jednog od mojih čuvara, tamo negdje sa mjesta struna.

Preuzimanje nasljeđa predaka je neizbježno, ali je neizbježno i predavanje nasljeđa potomcima. Biste li uzeli jedno, a izostavili drugo? Rado bi to učinili mnogi, no za to su cijene neobične i velike.

Prepoznati obrasce koji se prenose kroz generacije: traume, ograničavajuća uvjerenja, potisnute emocije... I završiti sa time.

Istraživanje obiteljske povijesti kako biste razumjeli što nosite iz prošlosti može biti problem ako nemate točne informacije, a znamo da svatko događaje vidi kroz svoju, osobnu prizmu, dakle uzdati se u polje je razumno i jedina racionalna opcija, zasad.

Prihvatiti i razgraničiti se od nasljeđa, pa i od potomstva uz poštovanje, bez potrebe da ponavljamo njihove sudbine i bez potrebe da prenosimo svoje obrasce na potomstvo je nužno ako želimo dobiti priliku da autentično i slobodno proživimo svoje poslanje, svrhu i sudbinu sa vlastitim odabirom.

 „Vama pripada vaše, meni pripada moje.“ je najljepša molitva, mantra ili program koji održava prostor polja čistim, postavlja sigurne granice za obje strane i razumijevanje da je poštovanje kategorija koja mora biti djelatna na obje strane. Jer, neće biti poštovan roditelj kada dijete nije poštovano, a ni obrnuto. Manipulacije i sebičnost se ne isplate.

Rad s unutarnjim djetetom i unutarnjim roditeljem za stvaranje nove unutarnje sigurnosti je apsolutno neophodno! Lijepo je ako se potrudimo i proširimo i na većoj skali... Veća dobrobit i veći napredak će se sponatano proširiti, te uvećavati.

Za osobnu integracija i iscjeljenje, to već ptičice znaju, ali ne i ljudi:

procesuiranje vlastitih trauma kroz terapiju je nužno, rad s tijelom neizostavan, konstelacije - sistemski rad pomaže, a ciljani fokus ili meditacija će osloboditi potisnute emocije kroz svjesno izražavanje. To je bolja opcija, od dosadašnje: nekontroliranog i nesvjesnog izražavanja uobičajenog u našem društvu. Događa vam se štošta, samo ne znate zašto, kako i nemate kontrolu nad time. Zar ne?

Svjesno roditeljstvo i prijenos na potomstvo... e, to nije za egocentrične, sebične i glupe roditelje. Mnogi ili većina to neće učiniti, jer nije lako, ali će od djece tražiti da preuzmu i nose njihove terete i dugove u svim oblicima imajući narcisoidnu ideju kako je to u redu. E, pa nije! I da, našoj djeci treba biti bolje nego je bilo nama, kako bi njihovoj djeci bilo bolje nego njima... Ljubav je odgovornost za vaša sranja, preuzmite ih!

Ne trebaju im naši strahovi i boli. Jednostavno za shvatiti?? – prvo raditi na sebi prije nego što njih učimo životu je dosta dobra zamisao. Jel da??

Pružiti djeci emocionalnu sigurnost i dozvolu da budu svoji nije raketna znanost, a izgraditi zdrav odnos s granicama, ljubavlju i odgovornošću bi trebalo biti osnovna čitanka za svakog roditelja ili nek se ne požali nikada na svoje dijete i šuti zauvijek!