Može li nas netko voljeti ako ne volimo sebe?

Može li nas netko voljeti ako mi ne volimo sebe?

Ovo pitanje se često postavlja tiho. U sebi. Najčešće onda kad već jesmo u odnosu koji boli.

Kratak odgovor glasi: da, netko nas može voljeti, ali ono što iz toga mi možemo primiti – često je vrlo ograničeno.

Što zapravo znači “ne voljeti sebe”?

To ne znači nužno baš da se mrzimo, da smo sasvim napustili sebe i da nema u nama više naklonosti spram nas samih, naših ponašanja ili načina mišljenja i doživljavanja svijeta. Češće to znači da: stalno sumnjamo u vlastitu vrijednost, da tražimo potvrdu izvana, da lakše povjerujemo kritici nego toplini ili da osjećamo da se ljubav mora zaslužiti.

Takvo unutarnje stanje nije praznina već konkretan unutarnji nedostatak sigurnosti.

Može li nas netko voljeti iz tog mjesta gdje smo ostavili sebe same?

Može. Ali ta ljubav često nailazi na zid kojega možemo, ali ne moramo biti svjesni. I kada znamo da je tu, često sami ne možemo naći način da ga porušimo, otvorimo ili zaobiđemo. Nemamo potrebne resurse, u tome je stvar. Nismo inatljivi ili glupi, već, realno nemamo potrebnu strukturu koja će nadomjesitti to mjesto. Ona se gradi. Kao da biste gradili dio novoga bića, novog oblika sebe. I svakako trebamo neko vrijeme za to!

Ako ne volimo sebe ne vjerujemo kad nas netko vidi, umanjujemo komplimente ili im uopće ne možemo povjerovati, testiramo odnos iz straha na razne načine i time gubimo puno energije, pa čak i ugrožavamo nešto što je moguće potencijalno kvalitetno. Nesvjesno biramo ljude koji potvrđuju našu sumnju u sebe i posredno sebe same potkopavamo.

Ljubav dolazi, ali je mi ne prepoznajemo kao stvarnu. Ljudi koji nas vole i imaju kapaciteta za pokazati to su na našem radaru nevidljivi i odbojni čak.

Problem nije u tome jesmo li voljeni... Problem je možemo li to podnijeti!

Za nekoga tko ne voli sebe, zdrava ljubav zna biti kao previše mirna, previše jednostavna i previše stabilna... Nema dinamika koje smo vidjeli u obitelji ili u okruženju. Naš sustav to teško prihvaća. Nit drame, ni zamjeranja, ni vike, ni velikih drama. Sve je nekako mirno, opušteno, lagano i mekano.

I tada se pojavi nemir. Jer poznato nam je ono što boli, a ne ono što je sigurno.

Ljudi nas vole onoliko koliko im dopuštamo da nas dotaknu i onoliko koliko dobro poznajemo sebe i vodimo brigu o sebi.

Ako duboko u sebi vjerujemo da nismo vrijedni povući ćemo se kad nas netko vidi, sabotirati odnos kad postane blizak, ili radije ostati u odnosima gdje ljubav nije potpuna. Ne zato što želimo patiti, nego zato što je to poznato.

Ljubav izvana ne može nadoknaditi odnos iznutra. Odnos nas sa sobom iznutra je temelj svih odnosa koje gradimo u odrasloj dobi. Kako mi sa sobom bivamo u boljim odnosim, tako se to prelijeva i na ljude oko nas. Jer, nitko nas ne može voljeti umjesto nas. Ako ta veza nije dobra, nema nadomjeska!

Tuđa ljubav može napraviti veliku stvar. Može otvoriti vrata! Može nam pokazati kako izgleda sigurnost i biti početna iskra. Ali, budimo razumni, ne može stalno dokazivati našu vrijednost (iako iz vlastitog iskustva mogu reći da postoje i takvi ljudi, blagoslovljena sam!) To je posao koji pripada nama i u nekom trenutku se moramo primiti tog, apsolutno ozbiljnog posla.

Kada počnemo voljeti sebe, ne postajemo savršeni niti to trebamo biti. Ne nestaju strahovi. Ne brišu se stare rane. Ne postane sve odjednom ružičasto...

Ali se dogodi nešto ključno: prestanemo moliti za ljubav, počnemo birati odnose, postavimo granice bez krivnje i prepoznamo kad nas netko stvarno vidi!

Tada tuđa ljubav napokon ima gdje sletjeti...

Važna istina koju treba usaditi u sebe: ne moramo prvo savršeno voljeti sebe da bi nas netko volio. No, što više razvijamo odnos sa sobom, to manje pristajemo na ljubav koja nas boli.

A to mijenja sve!

Jer ljubav tada više nije dokaz da vrijedimo. Ona postaje susret dvoje ljudi koji se ne gube jedno u drugome.

I samo tako zajedno možemo koračati zajedno, sa sobom, a sa nekime

.